Josip Brezinščak
(15. veljače 1931. - 1993.)
Josip Brezinščak se rodio 15. veljače 1931. godine u Vrbišnici. Osnovnu školu završio u Taborskom, a soboslikarski zanat, Školu primijenjene umjetnosti i Višu pedagošku školu u Zagrebu. Kao likovni pedagog ostavio je nevelik, ali osebujan slikarski i karikaturalni opus. Njegova je specifičnost upravo veza sa zavičajem njegova djetinjstva. Oslikao je selo kakvo je nekad bilo. Naslikao je upečatljiva lica muževa, pipničarke, majke, kumica na placu i gužvu u vlaku drvenih klupa bez ikakvog uljepšavanja, ali s vrlo istančanim osjećajem za svjetlo. Svjestan prolaznosti i promjena, opredijelio se za čuvara uspomena i promotora tradicijskog «humskog identiteta». Umro je potkraj 1993.
Milan Brezinščak
(Hum na Sutli, 22. V 1858 — Zagreb, 7. IV 1917).
Gimnaziju i pravni studij završio u Zagrebu, gdje je 1882. doktorirao pravo. God. 1881. zaposlio se u upravnoj službi u Svetom Križu, od 1884. radio u Zlataru, od 1886. u Varaždinu, zatim u Grubišnom Polju, Đurđevcu i Ivancu. God. 1888. kotarski je predstojnik u Zlataru, a 1904. imenovan je županijskim tajnikom u Požegi. Bio je vladin tajnik (1908), podžupan Varaždinske županije (1909), a od 1912. voditelj upravnog odsjeka Zemaljske vlade, pri kojoj je od 1913. savjetnik, a od 1914. banski savjetnik. U odjelu za unutrašnje poslove Zemaljske vlade radio je na uređenju uprave i upravne judikature u Hrvatskoj i Slavoniji. Sudjelovao je i u izradbi više zakonskih osnova te provedbenih propisa za Zakon o uređenju općina i trgovišta te u pripremi njegovih izmjena. Početkom I svjetskog rata na dužnosti je vladinog povjerenika u Virovitičkoj županiji i Osijeku, a od 1916. do 1917. u Srijemskoj županiji i Zemunu, obavljajući poslove iz djelokruga ratne uprave, posebno zdravstveno-redarstvenog odsjeka i opskrbe civilnog stanovništva. Stručne članke i rasprave iz upravnog prava i praktične uprave (problemi seoskih općina) te o upravnom postupku objavljivao u periodicima Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu (1901, 1904–05, 1907, 1909, 1912) i Obćinar (1901, 1909, 1912), kojemu je 1912–17. bio i urednikom.
DJELA: Misli o budućem našem obćinskom zakonu. Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 27(1901) 7, str. 484–488; 8, str. 561–565; 9, str. 615–624; 10, str. 682–695; 11, str. 763–775. — Pravo seoskih obćina na izvanredno pokriće obćinskih potrebština, ukoliko nebi u tu svrhu redoviti prihodi obćine dostajali. Ibid., 31(1905) 6, str. 439–448; 7, str. 528–537.
LIT.: (Nekrolozi): Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 43(1917) 4, str. 222–224; Obćinar, 35(1917) 15, str. 57–58; Vjesnik Županije virovitičke, 26(1917) 8, str. 60.
Rikard Flieder Jorgovanić
(11. travnja 1853. – 24. listopada 1880.)
Rikard Flieder rođen je 11. travnja 1853. godine u Malom Taboru – Hum na Sutli. Otac mu je bio porijeklom iz Moravske (Dačice) te je 1851. primio službu zavičajnika općine Mali Tabor, odnosno kasnije kasatora na imanju irskog baruna Emilijana Kavanagha u Malom Taboru. Zbog službe otac se selio od jednog do drugog imanja; 1859. godine zaposlen je na imanju Klenovnik kod Varaždina, a 1861. u službi je grofa Kulmera u Šestinama kod Zagreba. Mladi Rikard započinje školovanje najprije u Varaždinu, zatim u Zagrebu. Godine 1873. odlazi na putovanje u Italiju, a od te godine započinje kontinuirano bavljenje književnošću. Pjesme koje je objavio u Vijencu, potpisao je prezimenom Jorgovanić. Pripovijedački prvijenac Mlinarska djeca najavljuju njegov definitivni ulazak u literaturu. Prve godine aktivnog stvaralaštva od 1873. do 1878. obilježene su lirskom produkcijom, a posljednje dvije godine prevladava proza, od 1877. do 1880. tiska čak osam pripovijedaka i stotinjak feljtona. Sve to očito upućuje na to da je Jorgovanić u osnovi, bio po svom stvaralačkom habitusu predodređen (kao većina realista) za naraciju, za pripovijedački žanr, koji mu je najbolje odgovarao. (M. Šicel).
Godine 1874. i 1875. Jorgovanić najvećim dijelom provodi kao kućni informator u Slavoniji kod Dragutina pl. Mihalovića, 1875. nakratko je u Zagrebu na mjestu računarskog vježbenika pri financijskom ravnateljstvu, a zatim je ponovno u Slavoniji kod grofa Pejačevića, 1878. U Zagreb se vraća definitivno 1878. Postaje stalni suradnik, a zatim i urednik podlistka u Obzoru, što je rezultiralo serijom njegovih feljtona i pripovijetkama sa psihološki motiviranim sudbinama junaka.
Teško bolestan, nagrizen tuberkulozom, a zatim i sarkomom na desnoj nozi umire u bolnici Milosrdne braće u Zagrebu, 24. listopada 1880. godne, u 27. godini života. Tako se sudbina poigrala s čovjekom koji je nesebično volio život, bio istinski zaljubljen i ostavio nam poetski i prozni opus kao slutnju djela natprosječna stvaraoca kojemu na žalost, nije bilo suđeno da svoja najbolja djela i ostvari. (M. Šicel).
Ljudevit Jurak
(6. listopada 1881. - 9. lipnja 1945.)
Rođen u selu Zalug 6. listopada 1881. Završivši studij medicine, radio u Insbrucku, a od 1913. do 1945. bio je voditelj Javnog zdravstvenog zavoda grada Zagreba. Od 1921. do kraja života bio profesor patološke anatomije zagrebačkog Veterinarskog fakulteta. Začetnik je patoanatomske struke u Hrvatskoj. Godine 1943. kao član međunarodne komisije koja je istraživala pokolj časnika poljske armije u Ukrajini (Vinica) došao je do zaključka da su taj zločin počinili Sovjeti te je na svršetku rata, po nalogu komunističke vlasti, uhićen i ubijen poslije 9. lipnja 1945. godine.
Viktor Kovačić
(28. kolovoz 1874. - 21. listopad 1924.)
Arhitekt, rođen u općini Hum na Sutli 28. kolovoza 1874., umro u Zagrebu 21. listopada 1924. Nakon obrtne škole u Grazu radio kod Bollea u Zagrebu, a potom završio Akademiju u Beču. Godine 1899. vratio se u Zagreb gdje je otvorio vlastiti atelijer. Predavao je na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Kao duhovni otac moderne hrvatske arhitekture odlučno je utjecao na razvitak domaćeg građevinskog obrta i spomeničke zaštite. U časopisu Život objavio je programatsku raspravu Moderna arhitektura (1900) i više kritičkih tekstova. Godine 1906. osnovao je Klub hrvatskih arhitekata u cilju unapređenja i zaštite statusa struke. Po njegovim projektima izgrađene su crkva Sv. Blaža (započeta 1912), palača burze (danas Hrvatske narodne banke), vile Franck, Slavex i Švrljuga u Zagrebu, izgrađen je mauzolej De Piennes u Vrbovcu, izvršeno je uređenje Jezitskog trga u Zagrebu, a na javnom natječaju bili su nagrađeni njegovi projekti za regulaciju Kaptola i Trga kralja Tomislava u Zagrebu. Posmrtno je nagrađen Velikom nagradom na Svjetskoj izložbi u Parizu. 1925.
Ivan Krizmanić
(2. lipnja 1766. - 26. lipnja 1852.)
Mecena i prevoditelj, rođen na gospodarskom dobru Vučja Gorica (kraj današnjeg malograničnog prijelaza Mali Tabor-Rajnkovec) u općini Hum na Sutli 2. lipnja 1766., umro u Omilju kraj Sv. Ivana Zeline 26. lipnja 1852. godine. Studirao filozofiju i teologiju u Zagrebu, Beču i Pešti, gdje je nakon zaređenja 1789. prefekt seminara, potom profesor u Zagrebu, pa župnik i opat u Mariji Bistrici. Njegov župni dvor bio je stjecište hrvatskih preporoditelja za čije ga ideja oduševljava Janko Drašković, a Gajeva žena Paulina bila mu je nećakinja.
Pisao je na njemačkom (3 dnevnička putopisa) i hrvatskom kajkavskom izrazu, na koji je prevodio s engleskog (Milton, Schakaspeare), latinskoga, ali i s hrvatskoga na njemački jezik (Kanižlić).
Janko Oberški
(15. studeni 1883. - 2. ožujka 1969.)
Rodio se 15. studenog 1883. u Strmcu Humskom. Pučku školu završio na Taborskom, a gimnaziju i studij bogoslovije u Zagrebu. Diplomirao je 1918. i bio zaređen za svećenika. Godine 1921. položio doktorat teoloških znanosti na temu Odnos Hrvata prema nepogrješivosti papinoj za prvoga vatikanskog koncila. Nakon specijalizacije na Papinskom biblijskom institutu u rimu postiže 1936. titulu magistra biblijskih znanosti. Proputovao je Palestinu, Egipat, Siriju, Libanon i susjedne zemlje. Na fakultetu bogoslovnih znanosti bio je redoviti profesor i dekan u tri mandata. Umro je 2. ožujka 1969.